Tivat, 24. jun 2016, srednjovjekovni kompleks Buća.

Podgorica, KIC “Budo Tomović” (American corner). 6. jul 2016.  19,00 časova

 

Dugo priželjkivana knjiga velemajstora Milana Draška “Putujući sa figurama”,  konačno se našla pred čitaocima u Crnoj Gori. Prva crnogorska promocija ove divne knjige održala se u Tivtu, 24. juna u atraktivnom ambijentu srednjovjekovnog kompleksa Buća.

Promocija knjige velemajstora Milana Draška “Putujući sa figurama” održaće se 06. jula u 19 sati u KIC “Budo Tomović” (American corner).Na promociji će, pored autora, govoriti direktor Radio Tivta, fide majstor Dragan Popadić. Pozivamo  ljubitelje šaha i pisane riječi da prisustvuju predstavljanju putopisno-šahovske knjige, koja izaziva pažnju u cijelom regionu.

 

Tivat, 24. jun 2016, srednjovjekovni kompleks Buća.

U sklopu festivala “Purgatorije” u atraktivnom ambijentu srednjovjekovnog kompleksa Buća, 24. juna je održana promocija knjige velemajstora Milana Draška “Putujući sa figurama”. O knjizi je, pored autora, govorio i Dragan Popadić, direktor Radio Tivta i predsjednik ŠK “Mimoza” iz Tivta. Promociji, koju je organizovao Centar za kulturu i Šk “Mimoza”, prisustvovala je i predsjednica opštine Tivat prof. dr Snežana Matijević. 

 

“Čovjek priča priče od davnina, od pećine sa vatrom do današnjih dana. Koliko je samo vremena prošlo, a ta slika se ne mijenja. Ljudi sjede ili stoje, a on priča. Malo ih je, međutim, koji znaju da priču ispričaju na pravi način. Milan je jedan od njih. Ova knjiga može vam poslužiti kao turistički vodič, ali i šahovski udžbenik, ili knjiga o poeziji, književnosti, slikarstvu. Ukoliko ste šahista koji ne voli putopise, poeziju, slikarstvo, onda čitajte Milanove komentare svojih  šahovskih partija i pobjeda protiv takvih igrača kao što su: Korčnoj, Gligorić, Geljfand, Elvest, Barejev, Movsesian. Draško komentariše “po starinski”, bez kompjuterskih analiza, onako kako smo nekad komentarisali i uživali u tome” rekao je Dragan Popadić.

“Velemajstorski turnir u Banja Luci, u ranu jesen 2008. godine, predstavlja začetak ove knjige. U finišu sam uspio da pobijedim trostrukog vice-šampiona svijeta Viktora Korčnoja, koji je tad imao 78 godina. Korčnoj je postao fenomen; niko nikad nije igrao tako dobro u tim godinama.  Korčnoj mi je ukazao veliku čast predlogom da zajedno analiziramo partiju. Potrajalo je čitav sat, naravno da sam iskoristio priliku da pošaljem detaljnu analizu na Šah mat listu, koju uređuje uvaženi profesor biologije, fide majstor Goran Tomić.  Posebnu vrijednost analizi  daju zapažanja Korčnoja.

U finišu turnira desio se tužan događaj; u Sarajevu je preminuo Milorad Gaćina, jedan od osnivača i dugo godina alfa i omega Šahovskog kluba “Bosna”.  U “Bosni” sam proveo zlatne godine prve mladosti. Milorad se odlikovao velikim entuzijazmom i brigom za našu mladu ekipu. U knjizi Mome Kapora ” Kako postati pisac”, pročitao sam kako narasta pritisak iznutra, do stepena kada se ne može odoljeti pisanju.  Prvi put suočen sa takvom borbom, objavio sam tekst o Miloradu. Ne žali čovjek samo one koji odlaze, već shvata da se krug polako zatvara, da jedna epoha lagano iščezava.

U maju naredne godine objavio sam “Aprilska putovanja”, opisujući nestvarno lijepe gradove poput: Monte Karla, Nice, Kana, Liona, Rima. Tokom turnira u Kanu ponovo sam osjetio da misli bježe sa šaha na literaturu. Stajao sam odlično na jakom Openu, približavao se sali za igru, pored gradske marine. Sasvim blizu blistala je Kroazeta, turisti su sjedili na hotelskim stolicama iznesenim na promenadu. Umjesto na partiju koja uskoro počinje, razmišljao sam o detaljima budućeg putopisa. Više se nije moglo nazad, spontano je okrenuta nova stranica života!

Putopisno-šahovska knjiga “Putujući sa figurama” ima 333 stranice, 12 poglavlja, mnogo fotografija u koloru koje prate tekst, što pojačava autentičnost. Sadrži niz partija, dijagrama, završnica, fascinaciju Italijom, Parizom i zagonetnim, dalekim prostranstvima Sibira”- istakao je velemajstor  Milan Draško.

Tamo gdje je proljeće najljepše

Mladi ljudi ležerno sjede na drvenoj površini mosta ,bračni par sa bebom odmara na klupi. Most umjetnosti je omiljena pozornica neafirmisanih muzičara. Gitarista priprema svoj instrument, naslonjen leđima na ogradu mosta. Jedna krhka, smeđokosa djevojka svira violinu sjedeći na klupi. U narandžastoj bluzi i kratkoj zelenoj suknji djeluje privlačno. Potpuno koncentrisana, predana muzici, izaziva pažnju i respekt. Sasvim sijed, mršav muzičar i prilično lijepa djevojka sjede na klupi, njihova bliskost malo iznenađuje. Da li je opčinio muzikom, ako već ne može izgledom?

Od 37 pariskih mostova na Seni, ovaj mi je najsimpatičniji. Jednom sam posmatrao, naslonjen na ogradu, kako se pale svjetla na Ajfelovom tornju. Vidio se samo gornji dio tornja, dovoljno za atraktivan prizor. U isto vrijeme, tamnoputi muzičar sjedio je na maloj stolici, sa električnom gitarom u ruci i oduševljeno pjevao. Sa crnim seširom i naočalima, forsirajući repertoar Karlosa Santane, bio je zanimljiv turistima. Počela je padati kiša, od pedesetak ljudi na mostu, najviše deset su otvorili kišobran. Ostali će pričati da su kisnuli na Pont des Arts. Veoma lijep pogled s mosta i boemski šmek svakodnevno privlače turiste.

Posmatram Trg Vert-Galant, mali, uski park do koga se stiže sa susjednog mosta Neuf. To je lijepa oaza na Seni, koja naročito privlači djecu. Posebna atrakcija su dvije raskošne vrbe, jedna na uskom dijelu, koji je najbliži Mostu umjetnosti, a druga unutar parka ograđenog niskom, željeznom ogradom. Mutnom površinom Sene upravo prolazi atraktivni turistički brod Paris Montparnasse. Lijepo izgledaju lukovi mosta Neuf, najstarijeg sačuvanog mosta u Parizu, preko rijeke Sene. Gradnja je započela 1578. a most otvoren 1607. godine, za vrijeme vladavine francuskog kralja Anrija IV. Impresivna statua kralja Anrija IV nalazi se na proširenju, negdje na sredini mosta.

“Od svega što čovek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa nije u mojim očima bolje i vrednije od mostova. Oni su važniji od kuća, svetiji, jer opštiji, od hramova. Svačiji i prema svakom jednaki, korisni, podignuti uvek smisleno, na mestu na kom se ukrštava najveći broj ljudskih potreba, istrajniji su od drugih građevina i ne služe ničem što je tajno ili zlo”. (“Mostovi”,  iz knjige “Staze, Lica, Predeli“ – Ivo Andrić)

Ispod Pont des Arts snima se film, plavokosa djevojka saopštava mi da šetnja trenutno nije moguća. Uz obalu su usidreni turistički brodovi, pretvoreni u restorane. Šetam, nešto kasnije, između mostova Neuf i Sen-Mišel, prema katedrali Notr Dam. Djevojka u kratkoj, crvenoj jakni čita knjigu i teku joj suze. Malo dalje, crnokosi momak u kariranoj crveno-crnoj košulji sjedi potišten na kamenoj ogradi, uz Senu. Ograda je visoka pola metra, isto toliko široka. Plavokosa djevojka pored njega šuti i gleda u prazno. Još jedna ljubav primiče se kraju. Drugačija slika u neposrednoj blizini; momak drži ruke u džepovima i zvižduće, plavooka djevojka uz njega nasmijana, zrači zadovoljstvom. Prolazi italijanska porodica, dječak od 6-7 godina sav u plavom, želi da prošeta kamenom ogradom. Majka ga oštro odgovara od opasne ideje. Postoji dio blizu mosta Sen-Mišel, gdje nema kamene ograde pa treba biti oprezan. Mladić i djevojka na drugoj obali, spojeni u zanosnom zagrljaju. Sjede na kamenoj klupi, iznad njih red vitkih topola.

Nakon brojnih posjeta Parizu, počinjete zapažati detalje. Dugo traje opčinjenost atmosferom i simbolima Grada svjetlosti. Impresionirani ste jer šetate Jelisejskim poljima ili posmatrate Pariz sa vrha Ajfelovog tornja. A onda otkrijete mahovinu na kamenoj ogradi i dugo posmatrate lukove mostova. Pratite let galebova ispod mosta Notr Dam. Pažljivije posmatrate detalje na Trijumfalnoj kapiji i stojite kao omađijani ispred mramorne statue Venere Miloske u Luvru. Upoznate unutrašnjost katedrale Notr Dam i ležernu atmosferu knjižare Shekaspeare and Company. Uočite akaciju staru četiri stotine godina u malom parku Lagranž.

Sa obale se sasvim dobro vidi katedrala Notr Dam. Blizu mosta Sen Mišel nalazi se Petit Pont (Mali most) i neposredno uz katedralu Pont au Double. Za vrijeme Međunarodnog šampionata Pariza u ljeto 2004. godine, igrali smo blizu Sene pa sam, nakon partija, pronalazio mir na njenim mostovima i obalama. Mrak je padao tek iza 22 sata, pamtim zalaske sunca i zlatnu nijansu kojom se oboje zgrade uz obalu. Na trotoaru iznad rijeke, nepregledan niz tezgi. Prodaju se stare knjige, razglednice, reprodukcije, antikviteti. Prolaze turisti sa šeširima i fotoaparatima, stvara se koloritan dekor blizu Trga Sen Mišel. Kad veče odmakne, sadržaj tezgi se zaključava u zelene, metalne sanduke.

Lijepo je izgledao restoran Saint-Michel, sa crvenom tendom na popodnevnom suncu. Nema slobodnog stola, kao ni u susjednom restoranu Saint Severin. Pored je velika knjižara Gibert Jeune, popularna u Latinskom kvartu. Mnogo knjiga je izloženo na trotoaru, dešava se da koštaju samo 20 centi! Biblioteke-knjižare Gibert Jeune raspoređene su sa obje strane Trga Sen Mišel. U središnjem dijelu trga nalazi se istoimena fontana sagrađena sredinom 19. vijeka. Na platou ispred fontane, četiri tamnoputa plesača sa afro frizurama izvode nevjerovatne akrobacije unutar kruga, koji su spontano napravili turisti. U izlogu prostranog kioska dominira magazin Winners koji najavljuje intervju sa proslavljenim francuskim glumcem Alenom Delonom, pod naslovom L‘Ultime star. Ovo je početak Bulevara Sen Mišel, jednog od najpoznatijih u Parizu.

Prije mnogo godina na bulevaru se dogodio susret dva velika pisca. “Prepoznao sam ga iznenada kako korača bulevarom Sen Mišel u Parizu jednog kišnog dana u proljeće 1957. godine. Izgledao je tako živ među tezgama sa knjigama da mi je i danas teško da zamislim kako su ga tada od smrti delile samo četiri godine. Za delić sekunde, kako mi se uvek događa, bio sam razapet između dve suprotne težnje. Nisam znao da li da zapodenem razgovor ili samo da pređem ulicu kako bih mu izrazio poštovanje. U oba slučaja nezgoda je bila u tome što sam u to vreme govorio rudimentarni engleski kojim se i sada služim, a nisam bio previše siguran u njegov toreadorski španski. Pošto nisam učinio nijedno od dve stvari koje sam mogao, prineo sam, kao Tarzan u džungli, šake ustima i povikao iz sveg glasa sa jednog trotoara na drugi: „Maestro“. Hemingvej je shvatio da među gomilom studenata nema drugog maestra i sa podignutom rukom mi uzvratio pozdrav: „Cao amico“. Bio je to jedini put da sam ga video uživo”. (“Moj lični Hemingvej” – Iz knjige “Riba je crvena” – Gabrijel Garsija Markes) Sa koliko simpatija i uvažavanja Markes opisuje susret u Latinskom kvartu.

(odlomak iz knjige)