Kad odlaze prijatelji i dragi ljudi sa pozornice života obično se prisjećamo mladalačkih dana i druženja kad je sve izgledalo drukčije i veselije, kao vedro nebo u poređenju sa tamnim oblacima. Jedan takav oblak pojavio se juče u mojim mislima kad mi je prijatelj iz Bara javio tužnu vijest da je rano u zoru 2. avgusta preminuo Srđa Dragašević. Baš nas je obojicu potresla ta vijest jer smo u našem dragom prijatelju gledali vrijednog i angažovanog čovjeka i entuzijastu, uvijek spremnog da pomogne u nevolji. Srđa je počeo da odrasta kao talentovani šahista, onda se vinuo u svijet biznisa da bi kasnije spojio te dvije ljubavi i postao mecena usnulog crnogorskog šaha.

Ranih šezdesetih godina XX vijeka u Titogradu je stasavala sjajna generacija koju su predvodili Borivoje Vujačić, Dragan Šešlija i Srđa Dragašević. Par godina kasnije pojavila se nova u kojoj su dominirali Dragan Perović, Radojica Dabetić i Dragan Savović i potom još jedna u kojoj se isticao Zdravko Vuković. Ovi mladi igrači djelovali su toliko moćno da su ljubitelji šaha od njih očekivali visoke domete na jugoslovenskoj sceni. Međutim, da bi se ostvario takav uspjeh nije dovoljan samo šahovski dar, već je neophodan uporan rad uz punu posvećenost igri. U to vrijeme mladim ljudima nije bilo lako donijeti takvu odluku jer šahovska profesija nije obećavala ni skromnu egzistenciju.

Zato su se mnogi iz tih generacija najprije posvetili studijama, pa se i Srđa Dragašević odlučio za Tehnološko-metalurški fakultet Univerziteta u Beogradu. Koliko je bio obdaren i ozbiljan kad se prihvati nekog posla svjedoči podatak da je sa 24 godine završio studije sa najvišim ocjenama.

Poslije tog vrijednog uspjeha on se, kao diplomirani inženjer tehnologije, zaposlio u tada vrlo uspješnoj firmi “Montex” i ubrzo postao direktor predstavništva u Beogradu. Njegova ljubav prema šahu imala je snažan uticaj na rukovodstvo firme koju je osnovao veliki crnogorski privrednik Stanislav Ćano Koprivica. Tu je rođena ideja da Nikšić 1983. godine organizuje jedan od najjačih turnira u svijetu. Srđa je imenovan za direktora turnira i kroz susrete i razgovore sa učesnicima i gostima polako se rađala još jedna vrlo važna ideja. Ona je najviše pogodovala pobjedniku turnira Gariju Kasparovu kome je Nikšić otvorio vrata šahovske slave a “Montex” sjajnom diplomatskom aktivnošću pokrenuo vjetar u njegova leđa. Naime, polufinalni meč Turnira kandidata izmedju Korčnoja i Kasparova trebalo je da se održi u Pasadeni (Kalifornija) ali je zbog zahlađenja odnosa između SSSR-a i SAD Kasparovu bio zabranjen odlazak u Ameriku. Na scenu je stupio Stanislav Koprivica i uz asistenciju Srđe Dragaševića “Montex” je pokazao diplomatsku vještinu i obnovio pregovore o naknadnom održavanju meča. Korčnoj i FIDE su se uvjerili u ozbiljnost “Montexove” ponude i Korčnoj i Kasparov su se sreli naredne godine u Londonu. Kasparov je pobijedio u tom borbenom duelu i vratio vjeru u sebe i svoje šampionske snove.

Kako je “Montex” širio svoje poslove u zemlji i inostranstvu, Srđa je krajem osamdesetih prešao iz Beograda u Bukurešt, gdje je radio kao šef predstavništva. Ni tu nije zaboravio naše mlade igrače pa su mnogi u njegovoj režiji gostovali na turnirima u Rumuniji a dvojica su osvojili velemajstorski bal.

Početkom ovog vijeka Srđa se opet vratio u svoju zemlju i nastavio sa šahovskim angažovanjem. U Nikšiću je 2000. godine pokrenuo inicijativu i zajedno sa Opštinom Nikšić podijelio finansijski teret organizacije memorijalnog turnira “Vladimir Bato Kontić”. To je bio divan gest koji je oživio sjećanja na jednog od najsjajnijih bisera crnogorskog šaha.

Jedan neprijatan slučaj iz 2002. godine takođe govori koliko je Srđa bio drug, sposoban da izvuče prijatelja iz neugodne situacije. Ja sam krajem te godine odveo olimpijsku selekciju SRJ na Bled gdje se održavala šahovska Olimpijada. Stigli smo u hotel i na recepciji sam saznao da još nije stigao novac koji nam je obećan za troškove oba nacionalna tima. Pored mene se odmah našao Srđa koji je karticom izmirio tu obavezu ne pitajući da li će mu novac biti vraćen. Naravno, poslije dva mjeseca Savez je izvršio tu svoju obavezu a ja sam se pitao šta bi se desilo da njega nije bilo u tim trenucima na Bledu.

Zbog višegodišnjeg istrajnog rada i doprinosa razvoju šaha, pružajući pomoć djeci i mladima Srđa je stekao ugled kod šahovskih poslenika i 2004. godine izabran je za predsjednika Šahovskog saveza Crne Gore. Tu je dobio otvoren prostor za pojačane aktivnosti na međunarodnom planu pa je tokom narednih godina vodio naše mlade i starije selekcije na evropska takmičenja. Najjači utisak iz brojnih aktivnosti koje je sproveo ostavio je individualni šampionat Evrope, održan u hotelu “Splendid” 2009. na kome je pobijedio ruski velemajstor Evgenij Tomaševski.

Ne smije se zaboraviti veliki Srđin gest kad je, kao predsjednik ŠSCG, izdejstvovao dostojnu sahranu za Dragoljuba Minića koji je umro 5. aprila 2005. godine u Novom Sadu. Kao nepoznat čovjek van šahovskih krugova u toj sredini, bolestan i sam, umro je napušten od svih i gradska pogrebna služba tražila je da neko plati troškove sahrane 300 eura na bezimenom groblju. Srđa je brzo reagovao i obezbijeđena su sredstva za prenos do Podgorice i sahranu na groblju “Čepurci.” Nekad najugledniji crnogorski šahista tako se vratio kući poslije dugih lutanja a Srđa je taj čovjek koji mu je sačuvao dostojasnstvo i omogućio vječni mir u rođenoj zemlji.

U periodu dok je vršio funkciju prvog čovjeka Saveza Dragašević je uspio da pokrene program “Šah u škole” što je bio važan korak da naša igra dobije nove pristalice među đačkom omladinom.

Koliko je Srđa bio pažljiv i prema igračima starijih generacija osjetili su njegovi prijatelji u Baru, najstariji Maksim Lutovac, zatim dr Ljubo Živković, pa Jusuf Kalamperović i Milan Vujović. Često je organizovao susrete sa njima, što je svima pričinjavalo zadovoljstvo, a obično bi pozvali i mene da se pridružim. Rado bih došao kad god sam bio u mogućnosti. Posljednjih godina, možda i zbog virusne pandemije, gotovo su izostala ta naša druženja pa se činilo da smo svi počeli da gubimo entuzijazam i polako posustajemo pred sve jačim naletom godina.

Važno je istaći da je u ovih nekoliko poslednjih decenija bilo pojedinaca koji su časno vršili svoje funkcije na raznim odgovornim mjestima ali je, nažalost, bilo i puno zloupotreba službenog položaja, raznih falsifikata i pronevjera. U tom smislu svi crnogorski šahisti, koji to najbolje znaju, Srđu Dragaševića pominju kao jednu uzornu ličnost koja je i na moralnom planu ostavila snažan utisak. Za one koji bolje poznaju porodicu Dragašević to nije ništa novo jer Srđa je časno slijedio put svog oca, uglednog funkcionera i diplomatu bivše SFRJ gospodina Vuka Dragaševića. Srđin otac je preživio teška ratna vremena u mladosti a juče mu je život priredio takav udar da ga napusti sin koji je o njemu dugo brinuo s ljubavlju. Život nemilosrdno gazi naprijed i često je surov, ali zna da stvori i olakšavajuće okolnosti pa je tako Srđinom ocu podario unuka Vuka – iz Srđinog braka sa nekad najboljom bugarskom šahistkinjom Antoninom Georgijevom – sa kojim će zajedno čuvati uspomene na njihovog nezaboravnog i dobrog sina i oca.

Srđa, dragi druže, o drugima si stalno brinuo a kad je tebi bila potrebna podrška nijesi je tražio. Osamio si se sa svojim problemima i nas zabrinuo tvojim narušenim zdravljem. Odlučio si, ako se tako mora, da odeš tiho bez riječi, što poštujemo kao tvoj hrabar i dostojanstven čin. Jedino žalimo šta nam nijesi dao priliku da jednom mi tebi pomognemo i to onda kad ti je bilo najteže.

Učinio si mnogo dobrih stvari za crnogorski šah i, kako to obično biva u životnoj praksi kod nas, mnogi će tek sad shvatiti koliko si značio kad te više ne bude u našim redovima.

U ime svih nas, tebi bliskih, ZBOGOM SRĐA.