Upoznali  smo se na velikom  šahovskom  festivalu u Kaorleu, prije 26 godina. Obožavao je Italiju, poznavao svaki kutak te velike zemlje. Italijanski je govorio izvrsno  i  neprestano težio da  ga usavrši. Imao je ozbiljan, ponekad namršten izraz lica i dušu djeteta! Brzo smo se sprijateljili, zajedno krstarili italijanskim arenama. Sa kakvom energijom smo se borili za vize, prevazilazili, naizgled, beznadežne situacije. Razgovori   s  gospođom  Elizabetom Ambivero, sekrataricom Šahovske federacije Italije i slanje faks poruke, u posljednjem trenutku. “Kupićemo neki poklon gospođi Terezi, kad budemo u Milanu”, govorio je Srđa. Kretali bi na put sa velikim entuzijazmom. Pohodili smo divne primorske gradove poput Riminia, Venecije, Peskare,Palerma, Montekatini u blizini Firence. Pakino, pored Sirakuze, zimski centar San Martino di Kastrocu.

Potiče iz ugledne, intelektualne porodice, majka Slavica bila je profesorica srpsko-hrvatskog jezika, a otac Momčilo (Momo) spada u red najvećih erudita u jugoslovenskom šahu. Srđa je završio višu školu u Kotoru. Izrazitu duhovitost naslijedio je od oca, fide majstora, petorostrukog  prvaka  i  najboljeg crnogorskog šahiste, do pojave legendarnog Božidara-Bonje Ivanovića. Kad je gospođa Slavica teško bolesna, pala na postelju, Srđa je ispoljavao dirljivu  vezanost i rijetko viđenu brižnost.

Prestao je putovati, često smo šetali Tološkom šumom, ili  odlazili na žito u Duhovni centar i  slastičarnu “Korzo”, u Ulici Slobode. Pokazivao mi je dvorište u Staroj varoši gdje je odrastao. Kada je otvoren ugostiteljski objekat “Panini”,u blizini njegovog stana (Moskovska ulica), satima bi sjedili  i evocirali uspomene. Vraćale su  se slike iz Torina i vrijeme kad je Mario, prijatelj međunarodnog majstora Milje Vujovića, otvorio  vrata svog stana za brojnu jugoslovensku koloniju. Šahisti  raznih nacionalnosti živjeli su kao jedna velika porodica, iako je naše prostore zahvatio krvavi rat. Pričao je o Frančesku, drugu iz Termolia, sa čijom porodicom je proveo pola godine,u vrijeme NATO agresije na Saveznu Republiku Jugoslaviju. Frančesko je bio predsjednik kluba, za koji je Srđa jedno vrijeme igrao. Sjećao se perioda kad je njegov brat od tetke, trenerska legenda beogradskog Partizana,Duško Vujošević vodio ekipu Skavolinija iz Pezara  i svojih susreta s njim. Jednom sam, ulazeći u Srđin stan srdačno pozdravio gospođu Slavicu, ne sluteći da je to,zapravo,Duškova majka, njena sestra bliznakinja. Bilo ih je nemoguće razlikovati!

Posjedovao je dar za šah, posebno za rješavanje šahovskih problema  i  studija. Za razliku od oca  i strica Božidara, koji su napravili zapažene šahovske karijere, Srđa se više orijentisao na prodaju  šahovskih knjiga. Jutro je tek smjenjivalo zoru,kad smo se pojavili u Veroni, gdje nas je sačekao fide majstor Valerio Lučiani. Valerio je ozbiljan “igrač” u ovoj branši, potpisao je ugovor sa bivšim svjetskim šampionom Garijem Kasparovom, stekavši pravo da  knjige  “Moji veliki prethodnici”, štampa na italijanskom. Serđo (Srđa) bi kupio značajnu količinu knjiga, koje je, kasnije, uspješno prodavao. Bio je to solidan biznis,do pojave kompjutera. Srđa je imao titulu majstorskog kandidata i znao neprijatno iznenaditi,čak i  poznate velemajstore.

Pogledajmo kako je stigao nadomak pobjede protiv bugarskog velemajstora Evgenija  Janeva, na Međunarodnom turniru u kalabrijskom gradu Kutru,2004.godine.

Evgeni Janev-Srđa Ćetković

1.e4-e5 2.Sf3-Sf6 3.Se5-d6 4.Sf3-Se4 5.Sc3-Sc3 6.dc3-Le7 7.Lf4-0-0 8.Dd2-Sc6 9.0-0-0-Lf6 10.Ld3-Lg4 11.Le4-Te8 12.Tde1-Dd7 13.Dd3-g6 14.Sg5-Se5 15.Dg3-Lf5 16.h4-h5 17.Lf5-Df5 18.Se4-Lg7 19.f3-Sc4 20.Dg5-Dg5 21.hg5-Te6 22.b3-Se5 23.c4-Tae8 24.Td1-b6 25.Sc3-Sc4 26.Sd5-Sa3 (vjerovatno je Janev previdio matnu igru) 27.Sc7-Te2 28.Td2-Td2 29.Se8-Tc2 30.Kd1-Ta2 31.Sg7-Kg7 32.g4-Sb5 33.Ld2-hg4 (Efikasnije je 33..Ta1 34.Lc1-Sd4 i crni postiže odlučujuću prednost.) 34.fg4-Kf8 (Potez ne ispušta pobjedu,ali je bolje 34..Ta1 35.Lc1-Sd4 36.Th3-Tb1)

Partija  je završena remijem u 60 potezu. Nekako je Srđi nedostajalo mirnoće i koncentracije da odličnu igru  kruniše pobjedom.

Nešto slično dogodilo se u partiji protiv velemajstora Atanasa Koleva,u španskom gradu Mondarizu, 1998.godine. Dugo je imao prednost, iako je vodio crne figure, ali popušta,  dozvolivši preokret. Kolev je slavio pobjedu u 53.potezu.

Imao je snažnu tjelesnu građu, ali i povremene zdravstvene probleme. Ne tako davno, gornji pritisak mu je dostigao 250.Tada se uplašio i svako veče  šetao nekoliko kilometara. Nedostajala mu je Italija, ponekad bi rekao:”Da mi je još jednom prošetati Riminijem”. Kako te riječi  djeluju tužno, u kontekstu njegovog preranog odlaska. Bio je osjetljiv na žensku ljepotu, ali se nije ženio. U posljednje vrijeme je govorio:”Volio bih da  imam nekog pored sebe, samo da mi doda šolju čaja”.

Potcijenio je šećernu bolest, nije se disciplinovano hranio. Ipak, vijest koja je prostrujila Podgoricom,djelovala je šokantno.

Juče smo ga ispratili na podgoričkom groblju Čepurci, uz dostojanstven govor njegovog oca Moma i prisustvo velikog broja šahista. Nezapamćeno loše vrijeme, za ovo doba godine, praćeno jakim vjetrom i kišom nije spriječilo brojne prijatelje da dođu na posljednji ispraćaj.

Kad zazvoni telefon, još se nadam da ću čuti njegov duboki glas: “Drale,da iskočimo malo u šetnju, lijep je dan”.

Zbogom dragi Serđo!

Draško Milan