Umro je Momčilo Momo Ćetković.

Veliko ime crnogorskog šaha, jedno od najvećih. Petorostruki prvak Crne Gore, do pojave Dragoljuba Bata Minića I Božidara Bonje Ivanovića, neprikosnoveni crnogorski šahovski autoritet. Proveo je život u vječitoj potrazi za lijepim, interesantnim, dobrim.

Ogromno znanje, višestruki kolosalni talenat, jedinstvena duhovitost uvrstilo ga je među vodeće crnogorske intelektualce. Uprkos svemu, Momo je ostao skroman, tih, neupadljiv – tek kada se zagrebe u dubinu, isplivavalo je bogastvo u vidu bujice riječi a sagovornik je ostajao u čudu da je taj dobri čovjek, koji se nije nikada eksponirao, jedan od najvećih koje je imao priliku da upozna. To se meni desilo u Kolašinu, a nikada neću zaboraviti taj dan. Bila je privilegija družiti se sa njim, niko nije umio tako lijepo i zanimljivo da priča. Činilo mi se tada kao da i mi imamo naše šahovske priče iz hiljadu i jedne noći. Svoje znanje, svoj talenat nosio je tako obično, kao da to nije svojstveno samo odabranim.

Čini mi se da je profesor Lutovac svoje najljepše redove u Šahovskom vijencu napisao o Momu. Ostaje žal što nije ostao neki pisani trag jer je Momo imao i znao šta da napiše.

Negdje na nebu sada se kompletirala šahovska porodica Ćetković. Bratu Boži i sinu Srđi sada se pridružio i Momo.

Neka je vječna slava divnoj porodici Ćetković.

Boro Miljanić