Napustio nas je Vitomir Vito Lekić, istaknuti pedagoški i šahovski radnik, prepoznati humanista i jedan od poslednjih boema grada pod Trebjesom.
Naslijeđeni mentalitet ljudi ovog podneblja čiji je život stalna borba i moralna tradicija su bile mjere njegovih postupaka.
Život čine izbori koje mi napravimo u njemu. Vito je izabrao častan i pošten put, odanost najbližima, privrženost prijateljima, odgovornost prema poslu koji je obavljao. Čovjek bogatog i radoznalog duha, gradio je svoj identitet na idealima humanosti i čestitosti. Dobro djelo, častan i pošten život nijesu imali alternative za njega.
On je bio jedan vispreni, stari, mladić, uman i razborit, kritičan i samokritičan. Čovjek različitih interesovanja, širokog obrazovanjai intelektualne širine. Posjedovao je otmenu skromnost, bio prijatan sagovornik, uvijek imajući stav, koji nije nametao drugima. Uvijek spreman da pomogne drugima, da posavjetuje, da se našalii na svoj i na tuđ račun, dostojanstven u svemu.
Znao je za onu staru istinu da, koliko smo osmjeha, suza, savjeta, ideja i snova nekom darovali, za toliko ćemo i sami biti bogatiji.
Svoje đake je učio da prije svega budu ljudi, svoje šahiste da je ljepota šahovske igre u čovjeku, a ne u samom šahu. Učio nas je, čika Vito, da budemo odgovorni, da u životu tragamo za ljepotom, da vjerujemo u sebe, da budemo hrabriji i smjeliji, da odvojimo duhovno od materijalnog i da ga uvijek stavimo na prvo mjesto. Tako učeni, mi, njegovi đaci, na vrijeme smo shvatili da su ljubav i prijateljstvo, dva najveća blaga koja čovjek može steći.
Jedan od poslednjih boema Nikšića. Brojne generacije su uz čašicu razgovora u kafani, svjedočile njegovom beskrajno vedrom duhu, kojim je zračio. Meraklijski je uživao u kafani, u razgovorima, uvijek ostajući u mjeri otmene skoromnosti, gospodstvene odmjerenosti i moralne doslednosti.
Za njegov nesebični i ljudski rad, skinuli su prednjim kapu Crveni krst Crne Gore i Jugoslavije. Za tajne crteža i boja, koje je s radošću prenosio generacijama, đaci su mu uzvratili brojnim nagradama sa svih svjetskih meridijana. Za pedagoški rad, zavrijedio je priznanje kolega iz čitave bivše Jugoslavije, rijetki je nosilac diplome ‘’Zaslužnog likovnog pedagoga Jugoslavije’’. Među njegovim priznanjima se izdvaja i ‘’Oktoih’’ našeg najveće priznanje, za one koji su život posvetili djeci i mladima.

Šahovski pehari i titule njegovih učenika su kruna šahovskog bitisanja, Vitomira Vita Lekića. Tvorac nikšićke škole šaha, svojom predanošću je u tajne vrtova boginje Kaise, uveo internacionalnog majstora Bora Miljanića, omladinskog prvaka velike Jugoslavije, internacionalnog majstora Đorđija Kontića, njegovog pokojnog brata Vladimira, rano ugaslu zvijezdu crnogorskog šaha, Nenada Trsa Aleksića. Vito je sa ovim, tada dječacima u ekipi, u kojoj su još bili Dejan Čanović i Nikola Bajović, postao šampion Jugoslavije 1984. godine. Zahvaljujući njemu, vrata šahovskog kluba uvijek su bila otvorena, pa su prve korake kod njega napravilii Jovan Milović, Marko Krivokapić, Veljko Draganić i mnogi drugi, sve do Vuka Miletića, aktuelnog omladinskog prvaka Crne Gore.
Održavajući šahovsku luču u Nikšiću do svog poslednjeg dana, Vito je prije svega bio prijatelj i čovjek u čijem je društvu uvijek bilo lijepo. Ovdje moramo pomenuti i njegov krasnopis, koji je krasio brojne diplome.

Iza njega je ostala šahovska buktinja u Nikšiću i Crnoj Gori, a na nama je da taj plamen održavamo i širimo. Njegova najveća i najvrijednija diploma su, ipak, generacije I generacije ljudi i prijatelja, koje je školovao kao pedagog i kao šahovski trener, odrasle pod njegovim čuvenim geslom: Akoželiš stići, moraš koračati.
Nastavniče, hvala Vam na svemu, od vaših mladih đaka, koje ste uvijek gledali kao velike prijatelje, učeći ih da budu dobri ljudi.
Vaši: Mitar Đukanović, Božo Kisić i AcoTomić.