Gospodin

Kad se napiše da je u Baru, okružen porodicom, u 85-oj godini, preminuo Momčilo Vuković, profesor francuskog jezika, dugogodišnji sekretar, pa profesor Barske gimnazije, nacionalni majstor u šahu… mnogima to ništa ne znači. Za njih je umro čovjek koji se „naživio“.  

Za nas koji smo ga poznavali umro je Gospodin, jedan od najvećih intelektualaca koje je iznjedrila Crna Gora.

„Gospodin“ u Crnoj Gori ne znači kao u drugim zemljama. Ovdje je to najveći mogući kompliment, u koji staje sve: postojan karakter, moralna snaga, izuzetan um i vanserijsko obrazovanje. Momo Vuković je bio gospodin, to je prva reakcija na pominjanje njegovog imena i u Baru i u rodnom Žabljaku, gdje je juče, 11. aprila i sahranjen.

Bio je nepotkupljiv, nije pravio kompromise sa svojom savješću.

Jednom sam otišao da ga zamolim da ne ostavi na polaganje jednu moju blisku rođaku. U prvi mah ništa nije odgovorio, samo se okrenuo. Ubrzo se vratio sa sveskom u kojoj su bili zapisani svi njeni odgovori i pismeni zadaci tokom školske godine. „Nema osnova za dvojku“, smireno je rekao i time je razgovor bio završen. Ali, to mu nije smetalo da joj na popravnom da četvorku. Jednostavno, tada je znala za četiri.

Bio je pouzdan.

Za svaku jezičku nedoumicu, a srpski jezik je pun nedoumica, kontaktirao sam prof. Vukovića. Nikad nije odmah odgovorio, iako je bio vrstan lingvista. „Nazvaću te za desetak minuta.“ Znao sam da konsultuje najmanje tri rječnika i da će njegov odgovor biti precizan i apsolutno tačan.

Sticajem okolnosti, dugo godina bio sam kapiten Šahovskog kluba „Mornar“. On nikad nije pravio pitanje o tome na kojoj će tabli da igra niti da li će voditi bijele ili crne figure. A imao je puno pravo, jer je bio bivši prvak Crne Gore (1959) i jedan od najboljih crnogorskih šahista svih vremena.

Bio je odgovoran.

Kada je ekipa Šahovskog kluba „Bar“ igrala u Drugoj ligi, u Medulinu kraj Pule, nastupio sam na omladinskoj tabli. Na polasku, moja majka ga je zamolila da povede računa o meni, jer se još nisam odvajao od kuće. I u tih desetak dana, sve vrijeme, ali diskretno, bio je uz mene, pazeći da mi bilo šta ne fali.

Bio je pravedan.

Početkom jula 1973. odveo me na pionirsko prvenstvo Crne Gore u šahu, u Titogradu. Moj brat, on i ja spustili smo se niz padinu od željezničke stanice ka centru grada i u Ulici Slobode prof. Vuković je zastao da porazgovara sa jednim mladim čovjekom. Rekao nam je da je to Božidar Ivanović. Brat ga je upitao zašto me nije upoznao sa najboljim crnogorskim šahistom, a on je odgovorio da još ne zaslužujem da me upozna sa Ivanovićem. Dva dana kasnije, pravo se željezničke stanice, otrčao sam kod njega da mu saopštim da sam osvojio prvo mjesto. Obično škrt na izlivima nježnosti, uzviknuo je: „Daj da te poljubim – i dodao – sad bih te upoznao s Bonjom.“  

Kad sam napisao na ovom blogu: „Zavidim ljudima koji stare kako su i živjeli – uspravno, dostojanstveno, lako, kao bogougodna misao. I od starosti očekuju isto što i od mladosti – da im podari zdravlje, da se ne ogriješe o druge, da imaju mirne dane i mogućnost da  biraju prijatelje, odnosno one sa kojima će provoditi vrijeme. Čim vide da neko teškom, neopreznom riječju može da ogrebe mjih ili nekoga oko njih, povlače se, uz unaprijed pripremljeno izvinjenje“ – mislio sam  upravo na profesora Momčila Vukovića.

Od njega se imalo šta čuti i naučiti, i povodom šaha i povodom života. Kad je govorio onim svojim dubokim glasom, čistim i preciznim jezikom i književnim akcentom, po pažnji kojom je slušan, izgledalo je kao da drži predavanje za katedrom. Gotovo za svaku životnu situaciju znao je odgovarajuću latinsku poslovicu. Nije se razmetao ni svojim enciklopedijskim znanjem ni elokvencijom.

Bio je zgodan, visok, prav. Umjeren u svemu. Sijeda brada u starosti davala mu je još produhovljeniji i dostojanstveniji izgled.

Od nasrtljivaca se, ponekad, branio ironijom, pa i cinizmom. To su bili neponovljivi biseri.

Da je mogao da bira, Momo Vuković bi sa ovog svijeta otišao upravo ovako, bez govora, bez patetike, bez sažaljenja onih, koje je za života, na svoj, suptilan način, držao na odstojanju. Samo okružen svojom lijepom porodicom i uz njegu supruge koju je čitavog života obožavao, profesorice Zagorke.

Autor: Milan Vujović
preuzeto sa portala ND Vijesti